Ko, Kako, Zašto i ČEMU!

srpska-i-hrvatska-zastava-2

 

(Nisam mogao, a da ne objavim ovaj tekst. Toliko istine, na tako malo prostora, odavno nisam video)

Interesantan tekst Hrvatskog analitičara Miroslava Horvata

„Na jednom zidu u Beogradu ispisan je grafit: „Od svih Srba, najgori su Hrvati „! Kao i obično, narodna mudrost je Ono za Što bi povjesničarima, sociolozima i psiholozima trebale brojne knjige izrekla u samo jednoj rečenici. Svakome tko je ikad proučavao postanak hrvatske nacije jasno je da ovaj grafit pogađa samu suštinu. Hrvat nije nacionalnost, to je stanje svijesti, a zlobnici bi rekli i dijagnoza. Zato su mnogi drugosrbijanci jedino po imenima Srbi, ali su u potpunosti usvojili mentalni sklop Hrvata.

Nedavno je uvažena hrvatska znanstvenica u svojoj doktorskoj disertaciji odbranjenoj na prestižnom Njemačkom sveučilištu vrlo dobro primjetila da je hrvatska nacija izgrađena na lažima i stoga ju je opravdano nazvati kulturom laži. Ideologij Hrvatstva postoji samo kao anti-teza, kao negacija srpstva,nikad neovisna, nikad sama za sebe. Hrvati svoj identitet izgrađuju negirajući svoje srpsko porijeklo. Isti takav auto-šovinizam krasi i drugosrbijance. U kojoj je drugoj zemlji na svijetu moguće naći centre za dekontaminaciju osim u Srbiji? Drugosrbijanci svoj vlastiti narod, kulturu, vjeru i nasljeđe smatraju radio-aktivnošću, nečime što treba konstantno dekontaminirati.

Auto-destruktivnost dovedena do savršenstva.

Ako proučimo nastanak drugosrbijanaca, uočit ćemo da su na sceni vrlo slični procesi, identični mentalni obrasci i gotovo isti sociološki fenomeni kao i kada je nastajala hrvatska nacija.

Glavna razlika je u tome što je Hrvatstvo prvo kao ideologija, a kasnije i vještačka nacija formirano u drugoj polovici 19. Vijeka i početkom 20. stoljeća, dok je nastanak drugosrbijanaca novijeg datuma u ponešto izmjenjenim okolnostima.

Sve počinje još u 17. i 18. stoljeću. Mjesto radnje Dalmacija, Krajina, Slavonija, Hrvatska, Bosna I Hercegovina.

Srpsko naselje, gladna godina. katolički popovi nude hranu svima koji prihvate uniju. Mogu ostati pravoslavni, nastaviti liturgiju Po svojim obredima, Ali moraju priznati papu. Prvih Dana se ne javlja nitko, Ali nakon par dana gladi prvih nekoliko obitelj pristaje, a s vremenom ih je sve više. Pomaže što je jedan lokalni mještanin nekoliko godina ranije tijekom studija u Beču prešao na katoličku vjeru i postao svećenik, pa dobro poznaje mentalitet Srba. Svake gladne godine, a one su posebno u Dalmaciji i Lici bile česte, Po nekoliko tisuća srpske bitelji prijeđe u uniju, a mnogi iz unije u katoličanstvo. Međutim, taj prijelaz nije iskren. Mnogi u sebi mrze katoličanstvo i papu, mnogi i dalje slave slavu i dva Božića, javno katolički, potajno pravoslavni. I danas se na mnogim grobovima i starim crkvama u Dalmaciji mogu naći ćirilični natpisi, a i slavske ikone skrivene na tavanima.

Ali katolička Crkva je surova i sirova, na području današnje Hrvatske Inkvizicija je djelovala najduže od svih zemalja u Europi. U genima tog stanovništva je inkvizicijska paranoja. Programirani su stravom. Ne dižu ustanke jer Vatikan ne prašta. Mučenja su zvjerska, takva da se i najteža smrt čini kao izlaz. U svijesti  bivših Srba utisnut je strah s jedne strane, a sa druge mržnja na svoje okupatore i tu novu vjeru. S vremenom se ta mržnja usmjerava prema onima kojima su ostali Srbi. Prebacivanje krivnje. Nisam ja kriv što sam izdao srpstvo, nego on što je ostao Srbin. Njegov ostanak u Srpstvu, njegov moralni život,

Njegova hrabrost i junaštvo, prkos i nepokolebljivost su ukor za moju savjest, za mene konvertita, slabića, kukavicu, bijednika, slugu, koji je za vreću brašna i soli izdao i djedove i narod i vjeru. On mora nestati da me više nikad ne podsjeca na moju izdaju. Zato Jasenovac, zato oluja, zato su Hrvati sa tolikom mržnjom klali Srbe jer su ih podsjećali na istinu o sebi, jer su Srbi samim svojim postojanjem bili prst krivnje uperen u Hrvate ..

Postoji još jedan element psiho-patologije koja se naziva hrvatstvo. U 19. Vijeku Austro-Ugarska shvaća opasnost do tek oslobođene Srbije koja će kad tada osloboditi sve zemlje gdje žive Srbi pod stranim zavojevačima.

Beč i Vatikan odlučuju stvoriti od Srba nekoliko nacija inzistirajući prije svega na vjerskim i regionalnim razlikama (svaka sličnost as Vojvodinom je namjerna). Za centar tog projekta odabrali su provincijski gradić Zagreb. Beč u Zagrebu gradi cijeli tzv. „Donji grad“ sve ustanove, Kazalište i sl. Određuju ime Hrvati, po jednoj od negdašnjih Srpska regija (Dalmacija, Hrvatska, Slavonija, Lika) i formiraju novu naciju od Srba katolika i doseljenika iz cijele monarhije (isti projekt odvijao se tada i u Galiciji u gradu Lviv. Beč i Vatikan tamo su stvarali Ukrajince). Hrvatska Narodna stranka postaje ono što je u drugoj Jugoslaviji bila komunistička partija. Ako je i jedan Srbin htio posao i bilo kakav napredak u društvu morao se izjasniti Kao Hrvat i učlaniti u „Hrvatsku narodnu stranku „. Mnogi siromašni Srbi sa sela dolazili su u Zagreb, u kojem je živjelo puno Austro-ugarskih činovnika, umjetnika i trgovaca Njemaca, Mađara, Židova … Uglavnom nesrpskog, neslavenskog stanovništva. Ti seljaci su se prodavali za tanjur juhe i novo odjelo, pokušavali biti kao ti novopečeni građani, elita koja se na brzinu obogatila.

Prihvaćali su njihovo licemjerje, malograđanštinu, zaboravljali su svoje srpsko i seosko porijeklo, mrzili su ga, postajali su pokondirene tikve. Prema svemu Srpskom imali su averziju, a najveći strah imali su do toga da  se na vratima ne pojavi neki rođak sa sela. I opet, svaka sličnost sa drugosrbijancima je namjerna.

Sada su Beč i Vatikan imali sve potrebno za stvaranje nove nacije. Ruralnu masu Srba katolika iz Dalmacije, Like, Slavonije, Bosne i Hercegovine i Novopečeni malograđanski sloj koji će toj masi biti predvodnik. Austrija ništa nije prepuštala slučaju, izmišljena je nova povijest, novi mitovi, nove institucije, radili su filigranski precizno, onako kako to samo Njemac može. A na terenu, svu logistiku je pružala Katolička crkva preko svojih svećenika i časnih sestara. Kako je tjedni odlazak u crkvu bio centralni događaj u seoskom životu, a lokalni pop autoritet kojem se gotovo bezrezervno vjerovalo katolička crkva uspijela je kroz nekoliko desetljeća izgraditi novi identitet, identitet od početka do kraja temeljen na laži i na negiranju sebe samog. Na lažnom vjerskom konvertitstvu i na lažnom malograđanstva, na lažnoj povijesti pisanoj u Bečkim kuhinjama i Vatikanskoj školi falsifikata, na odricanju od svoje autentičnosti, kulture, vjere, predaka. Zato se na Engleskim i američkim sveučilištima hrvatska nacija izučava kao primjer uspješno stvorene vještačke nacije.

Genocid nad Srbima izvela je koalicija dvije Hrvatske, onih koji su Hrvati postali iz malograđanskih pobuda i onih koji su srpstvo napustili pod pritiskom Vatikana. Te dvije Hrvatske se međusobno mrze, a ujedine se jedino kad zajedno mrze Srbe.

Paralele s drugosrbijancima su više nego očigledne. Jasno je da je danas u Srbiji najlakše napredovati ako se pljune na Srbe. Svaki intelektualac koji želi raditi u novinama ili na fakultetu zna da je najbrži put do uspjeha Srbo-mržnja. Pravi srpske patrioti, ma koliko fakulteta završili i znanstvenih radova objavili, osuđeni su jedino na lokalne televizije i manje Internet sajtove. Ono što su nekad za novopečene katolike, bivše Srbe, bili katolički oltari i propovjedaonice, danas su za drugosrbijance mediji,

Prije svega televizija i novine. drugosrbijanci snobovski gledaju čak i na Zagreb koji je realno prema Beogradu provincija, a sve što dolazi iz Zapadne Europe nekritički prihvaćaju, dok sve svoje, srpsko preziru. Tako se često mogu čuti tragikomične izjave poput one jednog drugosrbijanca da on kad gleda Europsku uniju vidi brze vlakove. Neka dođe u Hrvatsku koja je članica Europske unije, pa će vidjeti da su hrvatski vlakovi sporiji od srpskog. Jedini brzi vlak koji bi Srbija dobila ulaskom u EU je vlak u vlastitu propast. Većini drugosrbijanaca je glavni motiv novac, kao što je to bio slučaj i sa onim Srbima koji su početkom 20. vijeka postojali Hrvati.

Ne čudi što su drugosrbijanci zagovarali NATO-agresiju na Srbiju i radovali se bombama koje su ubijale njihove sugrađane. Kao sto smo vidjeli, auto-šovinistička mržnja na sve Srpsko prirodna je posljedica procesa rasrbljivanja i u svom krajnjem obliku završavala ludilom, genocidom, Jasenovcem i Olujom. Ne treba mrziti rasrbljene Srbe, srpskom duhovnom organizmu mržnja je strana, treba ih razumijeti, ali nikako ne smijemo dopustiti da naša braća, obitelj, rođaci i susjedi podlegnu njihovoj propagandi. Ostanimo Srbi i danas kada je to vrlo teško. Ali uvijek je bilo teško. Godine 1941. vjerojatno nije bilo goreg mjesta za život od Srbije, Srbije okupirane od Njemaca, ustaša, Bugara, Mađara, Srbije u kojoj streljaju cijele razreda školske djece, Srbije koju bombardiraju i Njemci i saveznici … pa ipak, 1941. dva najveća pisca i književnika ikad rođena na ovim prostorima, Meša Selimović i Ivo Andrić dolaze baš u Srbiju. Njihove životne priče čine se kao paradigma. Meša Selimović se 1941. nalazi u Zagrebu, odbija sve privilegije kojim ga obasipa ustaški režim i odgovara svojoj tadašnjoj djevojci koja ga u nevjerici pita zašto ide u Srbiju: „Kakav bih ja to Srbin bio kad ne bi bio sa Srbijom kada joj je teško? „.

Iste godine i Ivo Andrić dolazi u Beograd. Sa prezirom odbija osobnu ponudu Pavelića da bira poziciju u NDH koju želi i izabire život u Beogradu u siromaštvu i pod bombama, a kao svoju nacionalnost upisuje – Srbin. Andrić je dobro znao, jer je jedan njegov rođak bio Katolički svećenik, kako je Katolička crkva od njih, Srba Katolika u Bosni stvarala Hrvate. Ali najveći među Srbima Islamske vjere, kao i Srbima Katoličke vjere ostajali su u Srpstvu i onda kada je bilo najteže. Jer Srbin je najjači onda kada je najteže, srpstvo je samo za najhrabrije Srbe i Srpkinje, slabi bježe u toponimske nacije. Dovoljan je primjer Emira Kusturice koji je mogao imati kolekciju Oscara samo da se htio odreći srpstva.

Čak i mnogi nesrbi, poput Petera Hendkea koji je ostao bez Nobelove nagrade jer je branio srbe prepoznavali su taj srpski duh, tu srpski iskru ljubavi, slobode, pravde, časti koju ni jedna okupacija, ni jedan genocid, ni jedno ropstvo nisu uspjeli ugasiti.“

I ono što je, za srpski narod, tragično, gledamo isti, ubzani, postupak u stvaranju „crnogorske“ nacije! Sve je isto, isti način. Pobogu, ima li ikog da to JAVNO KAŽE! Otkidaju nam, deo, po deo tela…a mi se, hrabro, pravimo da nas ne boli! Tako će nam i srce izvaditi!

Dužan sam da objasnim zašto sam pustio ovaj tekst. Ne radi se o nikakvom polemisanju ili „pljuvanju“ po Hrvatima. Pogotovu što se, delimično, ne slažem sa nekim delovima, a pogotovu sa implikacijom da su svi Hrvati u stvari, pokatoličeni Srbi. Hrvati su kao narod postojali i postoje. Mnogi imaju Italijansko, Madjarsko, Nemačko i naravno, Srpsko poreklo. Ja sam hteo da skrenem pažnju na procese koji su se i tada, a i danas, u realnom vremenu, pred našim očima odvijali i odvijaju. Ista je priča u Crnoj Gori i taj proces je nepovratan. Ali, imamo to isto u Raškoj oblasti, Preševu.. U Vojvodini je već ozbiljno (drugosrbijanci, autonomaši), U Južnoj Srbiji je jak antagonizam prema „Beogradu“. Istočna Srbija isto…Ako tome dodamo negativan prirast stanovništva, odliv mladih iz zemlje. Pa činjenicu da nam je i Crkva „bolesna“ (jak ekumenski pokret), a kao vrhunac svega da bi našs Veliki Vodja radije da vlada Protestanstkim nego Pravoslavnim Srbima (valjda zato hoće da nam menja mentalitet), onda ono propročanstvo o „svim Srbima pod jednom šljivom“ postaje realno, a „Beogradski pašaluk“ samo sanak pusti…

xxl2

astroloski tekstovi